Filmska revija „Pozorište na filmu” koja je organizovana u okviru programa Kulturno-informativnog centra „Budo Tomović” počela je predavanjem reditelja Nikole Vukčevića i Gorana Bulajića. Naša dva renomirana režisera okupljenoj publici u Dodestu govorila su o odnosu teatra i filma i međusobnom uticaju ove dvije umjetnosti.
Bez obzirana što film i pozorište vezuju mnoge stvari, postoje i očigledne razlike, koje se, kako je istakao Bulajić, nisu smanjile, za nešto više od 100 godina postojanja sedme umjetnosti. Iako ova dva umjetnička izraza prije svega vezuju glumci o sinkretizam, pozorište istrajava, i to zahvaljujući postupku koji svaki teatarski produkt već četiri milenijuma vodi do obavezne katarze, naglasio je on.
- U genezi pozorišta je kolektiv. Pozorište, nastalo iz rituala, postoji od početka ljudske svijesti. Film je nešto drugo. Nastao je na kraju 19. vijeka iz vašarske atrakcije koja je zahvaljujući montaži prerasla u umjetnost 20. stoljeća – kazao je Bulajić.
Za razliku od banalne zabave za koju je bilo potrebno ubaciti samo novčić od nikla (otuda naziv niklodeon), pozorište je stvaralo tradiciju u kontinuitetu od četiri hiljade godina. Kako je Vukčević zapazio, teatar se bavio ljudima, njihovim sudbinama, a cilj od antičkih vremena je bio da čovjek postane bolji. No, s pojavom izuma braće Lomijer, i drugih tehnoloških otkrića poput pojave električne energije, pozorišnoj umjetnosti je izmaklo tlo pod nogama, pa onih pet činova koji su odolijevali hiljadama godina odjednom su na pragu 20. vijeka postali ogromni i nepotrebni, kazao je on. I, dok se pozorište snalazilo u novim oklnostima, sve ubrzaniji životni stil ljudi širom svijeta gurao je jezičak na vagi u korist filma. I, kako je naveo Vukčević, poslije desetogodišnjeg lutanja zahvaljujući Žoržu Milijesu film se snašao i gledaocu ponudio novu vrstu stvarnosti, koju je on objeručke prihvatio. Na izdizanje filma od zabave do umjetnosti mnogo je uticao duh epohe 20. vijeka, zaključio je on.
- Osnovna razlika između ozmeđu ove dvije umjetnosti je ta što u filmu gledamo ono što reditelj hoće, u u pozorištu morate bitari samo – zaključio je Bulajić.
Priča o pozorištu i filmu ne može se ispričati bez pomena Stanislavkog. Kako je objasnio Vukčević, njegov uticaj je više nego reformatorski, on je prevratnički uticao na temeljene estetske i etičke vrijednosti obje umjetnosti. Stanislavski je donio radikalan zaključak – drama 20. vijeka ne može biti ni nalik drami prošlih vremena. Umjesto deklamovanja sa scene glumac je mora kaže ono što ne misli da bi ono što misli bilo uvjerljivo -odnosno junak ćuti o onome što misli, a govori o onome što misli da treba da misli. Ova zavrzlama koju je patentirao Stanislavski, koja se naziva glumčeva omaška, napravila je potpuni prepokret, objasnio je Vukčević, i istovremeno osavremenila teatar i pozorišnu dramu, i utemeljila novu glumu, koja je od tada po mjeri velikog platna.
Nakon poučnog razgovora Bulajića i Vukčevića, koji je vodila novinarka Maja Popović, publika je na djelu, gledavši čuveni film „Ko se boji Virdžinije Vulf” Majka Nikolsa, u kojem su glavne uloge maestralno odigrali legendarni holivudski glumci Elizabet Tejlor i Ričard Barton (ne slučajno fantastični i na filmu i na sceni), imala priliku da vidi i osjeti sve dodirne tačke ove dvije umjetnosti.
Revija „Pozorište na filmu” nastavljena je sinoć filmom „Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi” Toma Stoparda, a večeras se završava višestruko nagrađivanim „Zaljubljenim Šekspirom” Džona Madena.S.Ć.